#6 Soledad Sailing Challenge 2025 - Muke po dinghyiju

29. kolovoza 2025. 4.40 ujutro

Negdje na pučini Jadranskog mora između Albanije i Crne Gore

S Lefkade smo, rano ujutro, svježe otuširani punih tankova goriva, s vjetrom naravno kao i uvijek dosad isključivo u provu otplovili prema sljedećoj destinaciji – Krfu.

Preplovili smo do sjevernog dijela Krfa, do uvale Kassiopi, ukupno 74 nautičke milje. Došli smo gotovo kompletno bez paljenja motora.

Soledad je kao i obično kad smo stigli već bila usidrena na sred uvale te su kao u kazalištu gledali Talijane kako se razbacuju sa sidrima.

Usidrili smo se oko 19 sati u uvali u kojoj je već bila poprilična gužva, a onda je gužva postala još veća kad su počeli pristizati talijanski čarteraši. Za one koji ne znaju, mi koji smo brodovlasnici ne možemo si pomoći pa na charteraše uvijek gledamo s određenom dozom skepticizma.

Uvijek ista scena, ženska u badiću na sidru, lik se s kormila dere na nju, ona čas diže sidro čas spušta dok on ne dođe do nje da se posvađaju i onda promijene mjesto pa sve ispočetka.

Budući da sam nebrojeno puta i ja bila ta ženska na provi sa sidrom, osjećam duboku empatiju, ali i olakšanje jer su taj moj zadatak preuzeli Ozgur i Nikša. Trenutno je, osim poslova kabinskog osoblja moj jedini zadatak da dižem i spuštam ljestve. Ima jedan trik pomoću kojega samo ja s lakoćom baratam s tim ljestvama. Taj trik sam savladala kad smo tek kupili brod, a nakon što smo se već pomirili sa sudbinom da su te ljestve vjerojatno slomljene, a naučila sam ga očaja da se ne moram kao nasukani kit na ruke izvlačiti na krmu kad izlazim iz mora.

To je definitivni dokaz da je čovjek u očaju sposoban iskoristiti neke moždane sinapse koje inače sigurno ne bi mogao.   

Na Krfu smo kao ćorava koka slučajno naboli na iznimno dobro mjesto, odlično sigurno sidrište gdje nam se sidro fino ukopalo u pješčano dno i kao bonus nekoliko restorana i dućan odmah na obali.

Osim talijanskih brodova koje dosada nismo viđali, dok sam postavljala ljestve, srela sam i jednu veliku kozicu, jednu od onih koje već godinama viđam samo na tanjuru.

Plutala je na površini pa mi se u prvi mah činilo da je došla iz tanjura u more, a ne obrnuto. Naravno da sam je instinktivno odmah htjela vratiti gdje joj je i mjesto – na tanjur. Nikša se složio da je to jedni logičan korak koji trebamo poduzeti i izvadio kantu da je pokušao uloviti. Ipak kako se ove kozice iz mora ipak kreću – i to prilično brzo, naša misija je bila neuspješna.

Odlučili smo da ćemo kao i dosada morske plodove loviti s eurima, a ne s ješkom. Puno je jednostavnije.

MUKE PO DINGHYIJU

Od nultog dana kontinuirano imamo neke ozbiljne i manje ozbiljne tehničke probleme s kojima se borimo i nekako ih savladavamo. Nekad s visokim moralom, nekad s niskim, ali puno nas je pa nisu uvijek svi u istoj fazi očajavanja. Omer je na primjer, uvijek nekako spokojan i zadovoljan. A nama ostalima je prijetnja od potonuća koja nas je snašla na izlazu iz Korintskog kanala još uvijek svježa u sjećanju. Sreća da je Omer tako beskonačno pozitivan i kontinuirano nas podsjeća da nema plovidbe bez muke. Pa čak ni kad treba samo dinghyijem doći sa sidra do restorana.

Iako smo jedni druge bodrili da je naš za dva broda zajednički dinghy sasvim u redu, i da samo malo ulazi more s vrha, ali ništa strašno pa smo se nadobudno nas četvero (svi ugodno popunjeni) ukrcali, realnost se pokazala drugačijom.

Ja sam nadobudno da se uklopim u okruženje ponijela svoju dragocjenu Luis Vuitton torbu, a muški kad su vidjeli da imam torbu su mi utrpali u nju svatko svoj mobitel i novce.

Još smo ponijeli i smeće.

Nismo prošli ni tri metra, a već nam se gumenjak napunio do koljena i počeo tonuti. Kompletno mokrih gaća jedva stigli do prvog mula gdje sam ja prvo na tlo bacila torbu - koju sam za vrijeme tih beskonačnih tridesetak sekundi tranzita držala iznad glave.

Dočepali smo se restorana umirući od smijeha kako nismo potonuli s velikim brodom u Korintu da bismo sad potonuli ovdje na gumenjaku.

Iako smo jednoglasno zaključili da je stvarno došlo vrijeme da mu zahvalimo na službi i pošaljemo ga na vječni počinak Nikša je ipak otišao na zadnju rundu po posadu sa Soledada i uz Omerove krikove doveo njega i Bašak u restoran i vratio se po Arifa. Nakon neuspješnog pokušaja prelaska te male udaljenosti vratili su se i odlučili su da nema druge nego da napušu novi mali dinghy od Pere i na njega stave električni motor.

Konačno su Nikša i Arif upogonili dinghy i s ozbiljnim zakašnjenjem nam se pridružili na večeri.

NEMA OUZA?

Iz menija restorana shvatili smo da smo na prekretnici jer je jasno odražavao geografsku blizinu Italije i blijeđenje grčke kulture. Kad su naši Turci po običaju naručili ouzo, konobar se prvo malo zbunio, a onda nam je rekao da mora sa šefom provjeriti ima li ga. To nam je bio snažan empirijski dokaz da je gotovo s Grčkom. Kad su se nekako snašli i ipak izvukli ouzo, imali su samo jednu marku i dali nam čaše za vodu da si sami točimo u njih. Okrivili smo Krf za to što smo radi njihovih neprikladnih čaša svi koji smo pili ouzo previše popili.

Tako vesele nas je Nikša sve dvoje po dvoje vratio na brodove gdje smo naravno odmah zaspali i probudili se za brodske prilike izuzetno kasno oko 9.30. S Pere smo gledali Arifa na Soledadu i čudili se kako su se Bašak i Omer već ustali i uzeli dinghy i otišli.

Dok oko 10 i oni nisu izašli na palubu pa smo shvatili da je dinghy otišao negdje sam.

Zavladala je opća panika jer dinghy s električnim motorom kad nemaš ni kanister za benzin ne vrijedi onoliko za koliko ga možeš prodati, već nema cijene.

Odmah smo se naravno posvađali i počeli okrivljavati jedni druge i blizinu lopova iz Albanije jer ga na logičnim mjestima uz obalu nije bilo.

Tko je ostavio magnet koji služi ključ?

Tko je zadnji izašao?

Tko je vezao? Kako je vezao?

Zašto su od svih dinghyija ti strašni bezobrazni Albanci ukrali baš naš koji jest novi, ali vrlo skroman?

Kad smo se već pomirili s time da ćemo morati ili mi ukrasti nekome drugome dinghy (što nekako i nije baš u skladu s našim moralnim uvjerenjima) ili pokušati iz zaslužene mirovine izvući stari i pokušati ga zalijepiti. Ja sam napravila svima kave da bar nešto pijuckamo dok ljuti šutimo u kokpitu. Dok smo tako šutili i okrenuli smo se na sidru i Nikša je odjednom uzvikuo: „Eno ga!“

Kako smo se okrenuli ravno pred nama se ukazala malteška jahta uz koju su mirno plovila dva dinghyija. Jedan luksuzni veliki bijeli i jedan mali poluispuhani sivi – NAŠ!

Nikša je odmah otplivao do njih, dočekali su ga veseli prpošni mladići u pedesetima koji su mu ispričali da su se ranom zorom ustali vidjeli naš dinghy kako lupa o stijene i otišli ga spasiti.

Oni nisu mogli vjerovati koliko nam je dugo trebalo da shvatimo da je kod njih, a mi nismo mogli vjerovati da kako imamo više sreće nego pameti.

U konačnici je objašnjenje bilo da su se zadnji iz restorana vraćali Ozgur i Nikša, Ozgur je izašao prvi i uzeo konop, Nikša je izašao jer je mislio da ga je Ozgur zavezao, a Ozgur je mislio da će ga Nikša zavezati. Nitko ga nije zavezao samo su izašli na brod, uvalili se u kabine i zaspali, a dinghy je krenuo svojim putem.

Velika zahvala neznanim maltežanima ma gdje bili, dobro se dobrime vraća. U znak zahvale - kako to već nalažu nepisana pomorska pravila odnijeli smo im šest hladnih piva i krenuli na našu sljedeću – do sada najdužu dionicu s Krfa prema Dubrovniku.

Ovo je bila 6. epizoda Soledad Sailing Challenge-a 2025, ostale možete pronaći na engleskom i na hrvatskom jeziku na ovom linku.

A ako još niste pohvatali tko je tko od naše posade, možete se podsjetiti ovdje.