#2 Soledad Sailing Challenge

PRVA SVAĐA

17. kolovoza 2025. Kos, Grčka 

Krenuli smo iz Kairos marine u turskom gradiću Datca prema Bodrumu.

Arif, Feridun i Omer na Soledadu, a Basak, Ozgur i ja na Peri.

U Bodrumu smo zakazali sastanak s graničnom policijom i carinom kako bismo napravili izlaz iz Turske.

Sve je prošlo prebrzo i bezbolno, jako smo se čudili i veselili te smo euforično odlučili kad smo već tu da ćemo natočiti gorivo u Peru prije ulaska u EU gdje je  značajno skuplje.
 

Međutim, zbog te odluke smo potrošili i svo ušteđeno vrijeme i svu jutarnju euforiju jer smo 45 minuta kružili oko pumpe čekajući mjesto.  

Soledad je u međuvremenu stigla pred Kos gdje su nas čekali jer su sve putovnice bile kod nas. Tako da su i oni dobili svoj dio naše mižerije.

Kos je od Bodruma udaljen nešto više od 10 nautičkih milja, s vjetrom od 20, a povremeno i 25 čvorova u provu uplovili smo u Kos već oko 13 sati, obavili ulazne procedure i prvu svađu.

Danas je službeno prvi dan #soledadsailingchallenge2025, ali neslužbeno naš treći na brodu. To je važno napomenuti jer treći dan je notorno „najopasniji“. Treći dan pada koncentracija, a s njom i maske pristojnosti te kreću (s)lomovi.

Trećega dana prvi padaju oni što su si najbliži, jer tko će na koga, nego svoj na svoga. Ove sezone tu čast smo imali Feridun i ja. Ništa neobično. Dapače, tipična situacija pri pristajanju gdje svatko ima svoju ideju kako bi se to trebalo puno bolje izvesti, tko može šuti, tko ne može viče.

Ulazne procedure obavili smo uz pomoć simpatičnog Grka Dimitrija koji je u pokušaju da smanji tenzije dok smo se mi navikavali pjevao Sooooledaaaad Sooooleeeedad.

Na Kosu smo zahvaljući Ozgurovom prijatelju, vlasniku Hotela Artemis Hamam uspjeli osigurati dva mjesta u središtu grada, odmah kraj glavne kule koja je simbol otoka gdje smo čekali da sleti Ryanairov let iz Zagreba koji nam je dostavio našeg Nikšu.

Nakon raznih peripetija oko pronalaska prijevoda s aerodroma koji se nalazi na jugozapadnom dijelu otoka na cca 30 kilometara od našeg veza u središtu mjesta Kos uspio se snaći tako da je podijelio taksi s jednim sredovječnim Talijanom i jednom mladom Maltežankom.

Večerali smo, opet po preporuci istog prijatelja u restoranu Nick the Fisherman. Večera je bila odlična, ceh – još bolji. 35 eura po osobi za vrhunsku morsku spizu, ouzo, vode, baklavu i neizostavnu lubenicu, odnosno kako Grci kažu – karpuzi.

Vratili smo se na brod nešto iza 11 sati opijeni ouzom, laganim povjetarcem i planovima za iduće etape plovidbe i do ponoći ćaskali o Hipokratu, začetniku moderne kliničke medicine koji je još uvijek najpoznatiji sin ovog otoka.

Ako se po večeri poznaje jutro, naše je trebalo biti sjajno. Ipak, čim smo se probudili stigla je vijest da do podne nećemo moći isploviti zbog izlazne dokumentacije koja je zapela u agenciji.

Iskoristili smo priliku da popijemo kavu na kopnu, operemo par komada odjeće i brod, izvjesimo naše Soledad Marine Textile zastave i pregledamo generator i inverter na Soledadu.

U međuvremenu valja spomenuti da se kao lajtmotiv svih naših radnji pojavljuju Bašakicine audijencije s obožavateljima.  Uvijek idu po standardnom scenariju: Bašak, mi te znamo, pratimo se, obožavamo te, super si nam, čestitamo ti, zaista si nevjerojatna, kako si to sve sama prošla.  Bašak sa svima stane popriča, svakome pojedinačno pažljivo i strpljivo odgovara na sva pitanja. Svaki dan iznova se čudim koliko je velika u svojoj skromnosti i kako joj ništa nikad nije teško. Zato je i mogla sama oploviti Malu Aziju i oboriti svjetski solo rekor. Nikad se ne žali, samo tiho i ponizno teško radi na svojim ciljevima.  

Sljedeća destinacija, ako Bog da – Amorgos.